'Siguran sam da ćeš se dobro snaći u svemu što pokušaš.' Oproštajne riječi od Johna Smitha, starijeg advokatskog službenika, i mog šefa. Bio je to januar 1974., godinu dana (dajte ili uzmite), do dana nakon što sam napravio prvi probni korak preko praga 4 Temple Courta; moj prvi prodor u svijet stalnog zaposlenja.

Bez obzira da li je JS bio samo ljubazan tog ledenog zimskog dana (tada smo zapravo imali godišnja doba), uvijek sam pokušavao da ispunim odgovornost, osjećao sam, koja je došla u prilog. Moja druga trajna uspomena na tu čuvenu instituciju obrazovane izvrsnosti bila je svijet u kojem su knjige bile jednako velika stvar kao i muškarci i žene koji su ih koristili.

Prošlo je četiri decenije i više, nekoliko karijera je došlo i prošlo, nijedna, moram priznati, nije uključivala svijet ili kreativno pisanje, i evo mene, pokušavam napraviti web stranicu koja je koncentrisana isključivo na posao pisanja - moj! Otuda i priznanje bića: 'pun lažne tjeskobe.'

Dok sjedim ovdje u svojoj šezdeset osmoj godini, tješim se vjerujući da sam se tokom svog radnog vijeka suočio s izazovom 'da dobro radim u svakom novom poduhvatu, a da nikada nisam dostigao vrhunac izvrsnosti ni u jednom. Uvek optimista, voleo bih da mislim da su moji najbolji radni dani još ispred mene...ali to je na vama da odlučite.

_____________________________________________________________________________

Oduvijek sam uživao u smišljanju priča i pisanju poezije, ali do sada sam prvo držao zaključano u glavi, a ovo drugo, iscrtano samo na kartama ili pismima, kao znak ljubavi i naklonosti. Ali, onda se pojavio koronavirus, i zajedno sa nebrojenim drugima, ja sam se odlučio. Ali bez ikakvog kreativnog iskustva pisanja, i bez porodice ili prijatelja sa spisateljskim iskustvom kojima bih se obratio za savjet, učinio sam ono što sam mislio da je najbolje kako bih započeo. Posjetio sam svoju lokalnu biblioteku i odnio knjigu Stephena Kinga o tome kako napisati roman.

Inspiracija da napišem svoj prvi roman došla je iz jedne druge slike koja je zaokupljala dubine mog uma od kada sam bila 10-godišnje dijete. Tu se smjestio onog dana kada sam, uplašen, stajao iza ulaznih vrata, slušajući policajca koji obavještava mog oca da mi je majka umrla. Šta god da napišem (i podijelim), želim vjerovati da mi ništa drugo neće donijeti veće lično zadovoljstvo od toga da se lik moje majke oživi na stranicama moje prve objavljene knjige. I, ako odlučite da je pročitate, iskreno se nadam da će ona, kada dođete do kraja, ispuniti vašu glavu ljubavnim mislima, kao što nastavlja da ispunjava i moju.